Na malom, tihem mjestu, na rubu zaboravljenog sela, vijesti o tragičnoj sudbini jedne obitelji odjeknule su poput groma na vedrom nebu. Siromašna udovica Marija, čije srce već nosi težak teret gubitka supruga, sada je morala potvrditi najgoru moguću vijest – smrt svoje dvoje djece, Lene i Jakova, koji su bili umiješani u strašnu automobilski nesreću.
Marija je živjela skromnim životom, boreći se za svaki dan kako bi prehranila svoju djecu nakon smrti supruga, koji je preminuo prije nekoliko godina zbog bolesti. Njih troje su u srcu imali snagu i nadu, unatoč teškim okolnostima. Lena, sedamnaestogodišnja djevojka, bila je ponosna učenica koja je sanjala o odlasku na fakultet, dok je Jakov, petnaestogodišnjak, bio zaljubljen u nogomet i često je davao sve od sebe kako bi postao profesionalni igrač. Njihova veza, puna ljubavi i podrške, bila je svjetionik u Marijinim tamnim danima.
No, te večeri, kada su se djeca vraćala kući s treninga, sudbina je imala drugačije planove. Na raskrižju u selu, vozač s alkoholom u krvi izgubio je kontrolu nad svojim vozilom i sudario se s njih dvojicom. Ljudi u selu su pričali o nesreći danima nakon tragičnog događaja, ali nikoga nije zanimalo kako se osjeća Marija.
U trenutku kada je stigla vijest o njihovoj nesreći, svijet se zaustavio. Marija se srušila na pod, ne mogavši vjerovati što čuje. Pokušala je pronaći snagu, ali bol koju je osjećala bila je neizmjerna. Kada su ljekari potvrdili smrt njezine djece, srce joj se slomilo u milijun komada. Zbog teške financijske situacije, Marija nije mogla priuštiti dostojan posljednji ispraćaj za svoju djecu. Selo je malo, a ljudi se bore s vlastitim problemima, no niže razine solidarnosti nije izostalo.
Na pogrebu, okružena s nekoliko prijatelja i rodbine, Marija je zamišljala Lenu i Jakova kako trče kroz školsko dvorište, smijući se, dijeleći tajne i snove. Svaki njihov osmijeh sada je bio samo odraz boli koja ju je gušila. Ljudi su dolazili i postavljali cvijeće na njihovim grobovima, dok je ona samo stajala, gledajući u znakove života koji su joj bili oduzeti.
Selo je odlučilo organizirati sakupljanje pomoći kako bi olakšali Marijinu sudbinu. Ljudi su pokretali razne akcije, donirali novac i namirnice, a organizirali su i maleni koncerte na otvorenom kako bi prikupili sredstva. Marija se osjećala poput tereta, ali i ponosna na svoju djecu koja su dotaknula živote mnogih u njihovoj zajednici.
No, čak i uz svu pomoć, svaka noć bila je teža od prethodne. Marija se pitajući hoće li ikada moći zaboraviti te sretne trenutke s Lenom i Jakovom. U tom trenutku, osjećala je da je izgubila više od djece – izgubila je svoje snove, nadu i smisao života. U tom tišini, Marija je znala jedno – ljubav koju je imala prema njima nikada neće izblijedjeti, a njihova sjećanja će zauvijek biti u njenome srcu.
